Petition is addressed to: Petitionsausschuss des Europäischen Parlaments

Podnositelj predstavke žali se na to što sicilijanska zakonodavna tijela de facto ne primjenjuju nacionalno zakonodavstvo (Zakonodavni dekret br. 368 od 6. rujna 2001.) u kojemu je provedena Direktiva 1999/70/EZ o sporazumima o radu na određeno vrijeme u cijelom EU-u, kojemu je suprotstavljeno regionalno zakonodavstvo koje nije usklađeno sa zakonodavstvom Zajednice o radu na određeno vrijeme. Radnici (njih više od 5 000) koje navodi podnositelj predstavke javni su zaposlenici općina, zdravstvenih tijela, bolnica na različitim razinama i drugih tijela javne uprave, posebno u regiji Sicilija. Prvo im je dodijeljen društveno koristan rad (LSU/ASU) ili javno koristan rad (PUC). Zatim su klasificirani kao korisnici ugovora o radu na određeno vrijeme, na temelju mnogih zakona od 1990. do danas. To regionalno zakonodavstvo omogućilo je obnovu „u roku od otprilike 28 godina, nakon 1990., radnih odnosa na određeno vrijeme”, čime se krši članak 5. Direktive 1999/70/EZ (izostanak mjera za nametanje kazni za zlouporabu ugovora na određeno vrijeme duljih od 36 mjeseci). Konkretno, podnositelj predstavke u svojoj kritici stavlja naglasak na Regionalni zakon br. 17 od 28. prosinca 2004. koji sicilijanski sudovi koriste kao izliku za izbjegavanje primjene nacionalnog zakonodavstva kojim se provodi direktiva Zajednice, navodeći da radnici koji prestanu pripadati kategoriji LSU/ASU ne podliježu državnoj regulaciji stalnog zaposlenja, u skladu s člankom 77.2 regionalnog zakona br. 17 od 28. prosinca 2004. Kao dokaz pogrešne interpretacije sicilijanske sudske prakse podnositelj predstavke navodi presudu Kasacijskog suda br. 25672 od 27. listopada 2013. kojom je prihvaćena žalba privremenog radnika na Siciliji koji je, nakon što je tijekom mnogo godina izvršavao uobičajene dužnosti u službi lokalnog tijela, zatražio priznavanje neodređene prirode svojeg radnog odnosa te naknadu za štete u skladu s nacionalnim zakonodavstvom (zapošljavanje u javnom sektoru). Vrhovni je sud stoga odbacio presudu Žalbenog suda u Palermu koji se, pogrešnim tumačenjem predmeta u vezi s dotičnim ugovorom „koji ne proizlazi iz privremenih organizacijskih i proizvodnih zahtjeva lokalnog tijela, nego iz političkih i društvenih zahtjeva, kojima se nastoji prevladati odnos utemeljen na brižnom postupanju, karakterističan za društveno koristan rad, kako bi se osoblju omogućilo da postane profesionalno i stekne kvalifikacije”, oslanjao na klauzulu 2. točku (B) okvirnog sporazuma priloženoga Direktivi 1999/70/EZ kako bi se opravdalo izbjegavanje njezine primjene.